Jedan od najosebujnijih elemenata Barcelone su boje koje igrači nose. Crvena i plava se nalaze na klupskom dresu više od sto godina, te je klub poznat kao 'Blaugrana' upravo zbog imena tih boja na katalonskom jeziku. Međutim, iako je dres ostao relativno konstantan u dizajnu tijekom godina, jedno vrijeme je bio potpuno crn, a jedno vrijeme potpuno plav, od 1920. godine pa nadalje.

Još uvijek se ne zna zašto je Barça prvotno izabrala ove boje na dresu, to je bio predmet mnogih rasprava među povijesničarima kluba, te iako je bilo nekoliko dobrih teorija, nitko nikada nije uspio pronaći značajan dokaz da su se boje izabrale iz nekog simboličkog razloga. Naravno, većina teorija su se temeljile na osnivanju i podrijetlu kluba. Na primjer, tvrdilo se da su Barçine boje preuzete od švicarskog kluba kojeg je Gamper osnovao u svojoj mladosti, ili da su to boje švicarskog kantona iz kojeg je osnivač potekao. Mi sada znamo da su te pretpostavke poprilično neistinite.

Ima još jedna zajednička ali nedokazana teorija koja kaže da su osnivači osmislili boje kluba od tadašnjih računovodstvenih olovaka koje su bile popularne u to vrijeme. A tu su i neki drugi više prozaični prijedlozi, na primjer onaj koji tvrdi da je majka braće Comamala poklonila igračima crvene i plave košulje kako bi se mogli razlikovati na treninzima prije nego što su imali klupski dres. No, kao što je već navedeno ranije, nijedna od tih teorija nije nikad uspjela ponuditi konačni dokaz zašto Barça koristi ove boje od svojih najranijih dana. Ali ono u što možemo biti sigurni je da je dres Barçe jedan od najprepoznatljivijih i najljepših u svijetu nogometa.

Josep Guardiola je u klub uveo filozofiju koju je koristio i Johan Cruyff sa svojim 'Dream Teamom' u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. No, kako sam on kaže: ''Tajna je u tome da je momčad sastavljena od jako dobrih igrača''. I on je stvarno u pravu, iza svih taktika i kombinacija, njegovi pojedinci određuju uspješnost njegovog rada.

Ali ipak, to ne znači da Pep Guardiola nije zaslužan za uspjeh Barcelone. ''Pep je gotovo bolestan za nogometom'' kaže Xavi. ''On nikada ne staje razmišljati o nogometu. Uvijek radi, studira, istražuje, i on je nad nama igračima kao gladan jastreb.'' Johan Cruyff dao je Barceloni više od uspjeha na terenu; dao joj je identitet koji je opstao do današnjeg dana. Formacija 4-3-3 koju je Cruyff prilagodio od Rinusa Michelsa (tvorca 'totalnog nogometa' u reprezentaciji Nizozemske) punim sjajom je bljesnula dolaskom Guardiole.

U toj taktici, središnji vezni igrači su srce momčadi i njihovo zadržavanje lopte, inteligencija i kreativnost su nevjerojatne. Obrana ima jednaku ulogu u izgradnji napada. Barcelona je vjerojatno jedina momčad u kojoj su centralni braniči sposobni toliko sudjelovati u dodavanjima sa suigračima. S druge strane, napad konstantno vrši pritisak nad protivničkim braničima, te im tako onemogućuje često dodavanje. Tim pritiskom pokušavaju natjerati protivnika da počini pogrešku.

Koristeći cijelu širinu igrališta, Barcelona zagušuje prostor i protivnik je prisiljen povući se natrag. Suočavanje sa bezbrojnim napadima Barçe je gotovo nezamislivo za većinu timova, i na kraju gotovo sve momčadi završe utakmicu kao gubitnik. Cilj ove taktike su brzi i stalni pokreti, kratka dodavanja sa samo jednim dodirom, inteligentno pozicioniranje, te trčanje u napad u pravo vrijeme. Četiri riječi koje odzvanjanju u ušima svih dječaka koji su prošli kroz La Masia akademiju najbolje opisuju ovaj pristup: ''Primi, dodaj, otvori se''.

Jedna od najvećih zasluga zašto Barcelona ima tako dobro zadržavanje lopte osim zbog odličnih dodavanja i svijesti su balans i kontrola u neposrednoj blizini. Sposobnost da se štiti lopta i da kruži među igračima na terenu čini protivniku veliki problem pri oduzimanju lopte. Ovo, zajedno sa dobrom organizacijom, svrstava Barcelonu u jedne od najtežih momčadi za pobijediti na svijetu.