Franklin Edmundo Rijkaard, rođen 30. rujna 1962. godine u Amsterdamu, postao je trener Barcelone zamjenivši Radomira Antića u ljeto 2003. godine. Trener Blaugrane upotrijebio je napadačku-vojnu strategiju momčadi, s pečatom nizozemskog stila, te s naglaskom primjene jakog pritiska i korištenja krila. Nije zaboravio ni ulogu neprobojne obrane, koju je usadio kada je nastupao kao igrač AC Milana, gdje je igrao pet sezona.

Za vrijeme Rijkaardove prve sezone, momčad je imala izvanredni drugi dio sezone, završili su na drugom mjestu i kvalificirali se za Ligu prvaka. To je bio prvi predznak momčadi koja je ušla u novu fazu pod nizozemskim trenerom. Sljedeće godine, Barcelona je pokazala što možemo očekivati od nje u nadolazećim sezonama, osvojivši naslov španjolske lige, prvi otkako je na klupi sjedio Frank Rijkaard.

U sezoni 2005/06, momčad je otišla korak naprijed kada je Rijkaard ponovno odveo Barçu do naslova lige, ali također i do osvajanja trofeja Lige prvaka i španjolskog Superkupa. Osvajanjem Lige prvaka u Parizu, Rijkaard je postao tek peta osoba koja je osvojila taj trofej kao igrač i kao trener. Pridužio se istinskim legendama nogometa kao što su Johan Cruyff, Carlo Ancelotti, Miguel Muñoz i Giovanni Trappatoni, koji su uspjeli postići isti pothvat.

Kao i trofejna dvorana, Barcelonina predstava pod Rijkaardom je otkrila identitet i stil s kojim se klub ponovno vratio elitinoj igri, na nacionalnom, kao i na internacionalnom levelu. Svoju menadžersku karijeru započeo je 1998. godine, na Svjetskom prvenstvu, kao pomoćnik Guusu Hiddinku u nizozemskoj reprezentaciji. Nizozemsku je preuzeo i vodio je između 1998. i 2000. godine, a nakon toga je odlučio voditi klub iz nizozemske lige, Spartu Rotterdam, u sezoni 2001/02. U Barceloni će mu pomoćnik biti njegov sunarodnjak Henk Ten Cate, bivši trener nizozemske Nac Brede.

Rijkaard je imao izvanrednu igračku karijeru. Bio je proizvod neiscrpne dostave mladih talenata otkrivenih od Ajaxa i igrao je za amsterdamski klub između 1980. i 1988. godine. U sezoni 1987/88, proveo je nekoliko mjeseci u španjolskoj ligi s Real Zaragozom, gdje je odigrao 11 utakmica. Najbolje godine proveo je u AC Milanu od 1988. pa sve do 1993. godine. Svoju igračku karijeru je završio u Ajaxu, za kojeg je nastupao između 1993. i 1995. godine.

Kao igrač, osvojio je Europski Kup Nacija (1988. godine, sa Nizozemskom), tri medalje Lige prvaka (1988/89, 1989/90 i 1994/95), Kup pobjednika Kupova (1986/87), tri medalje europskog Superkupa, (1989., 1990. i 1995.), dvije medalje Internacionalnog Kupa (1989. i 1990.), pet naslova nizozemske lige (1981/82, 1982/83, 1984/85, 1993/94 i 1994/95), dva naslova talijanske lige (1991/92 i 1992/93), dvije medalje talijanskog Kupa (1989. i 1994.) i tri medalje nizozemskog Kupa (1982/83, 1985/86 i 1986/87). Također je proglašen najboljim igračem talijanske lige u sezoni 1991/92. U dresu Ajaxa je odigrao ukupno 337 utakmica, u dresu Milana 201, a za reprezentaciju Nizozemske je upisao ukupno 73 nastupa.