KOLUMNA: Crveno-plava zaraza

Moja priča je sasvim obična priča o dječaku rođenom sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji trči ulicama mediteranskog grada, brzo računa, smješka se curicama i igra s prijateljima. Ali Split je čudan grad u kojem nije dovoljno biti odličan u nečemu već trebaš biti poseban.

To naučiš još kao dijete, kao što naučiš što tom gradu znači sport (59 olimpijskih medalja), a prije svega ljubav prema nogometu i Hajduku. Ja mogu potrošiti na tisuće riječi za to dočarati ali taj opis bi bio nepotpun poput ricete i slike neke fine delicije koju nikad nisi probao.

Nemoguće mi je odrediti kad sam i iz kojeg razloga uopće zavolio nogomet pa tako i Hajduka, ali znam da sam brzo zavolio igrače umjetnike, igrače poteza, ponajviše brazilske igrače, a onda se desila neka srijeda ili subota, teško se sjetiti dana i sata kad sam se opako zarazio Barcelonom. Ne pamtim dan ali definitivno je to bilo u vrijeme Cruyffova Dream Teama. To je kao prava zaraza, jednostavno se zaraziš, tijelo ti to pamti, a ti baš i ne. 

Ja sam prost čovjek, oprostite mi, pa tako ne pamtim ni datum ni sat kad sam upoznao svog najboljeg prijatelja, mog brata po mnogočemu, a posebno po Barceloni. Iako sam ga radi nogometnog znanja dugo zvao 'doktor baluna', zadnje vrijeme ga zovem 'bolesnik baluna' jer je on potpuno zaražen Hajdukom i Barcelonom. Toliko puta smo pričali o sličnostima Barcelone i Splita, Katalonije i Dalmacije, Marjana i Montjuica, pa još važnije, ljudi i temperamenta, a najvažnije od svega Hajduka i Barcelone. 

Tako smo eto iz čiste strasti prema Barçi odlučili 2007. godine prkositi bogatim šeicima i svojim prijateljima te dokazati da je otići na El Clasico stvar volje, ali volje rođene iz nagomilanih emocija. Emocija prožetih onim trncima ekstaze kad Barcelona zabije gol tj. emocija s krunom od drhtave strepnje dok čekaš zvižduk koji spašava tri boda u gostima. 

Iako dolazim iz grada s prvom organiziranom skupinom nogometnih navijača u Europi (Torcida) mogao bih se osjećati mjerodavnim za odgovoriti na pitanje: Jesam li ja pravi, iskonski navijač Barcelone? Ali mislim da bih opet iskoristio onih tisuću riječi s početka ove priče i ne bih bio u stanju opisati što osjećam kad vidim taj Barcelonin tica-taca, Messijev veleslalom ili Xavijev pas. 

Jer kao što rekoh ja sam prost čovjek, ja ne mogu riječima pojasniti što ćutim dok grlim curu ili dok puštam suzu za Abidala. I znam da nisam ni prvi ni jedini takav u FC Barcelona Balkan zajednici.