KOLUMNA: Crveno-plava ljubavna priča

Svaka ljubavna priča je na neki način posebna. Barem za one koji su dio nje. A ova ljubavna priča uistinu uključuje nekoliko pravih zvijezda. Zubi, Hristo, Miki, Romario, Guille, Chapi, Sergi, Ron, Jose, Miguel, Alex, naravno - Pep... i ja.

Ja sam prelijepom igrom ostao očaran negdje tijekom 1983. godine, kada me je, jednog dana, moj otac, inače bivši drugoligaški vratar, sit toga da uvijek pri "ratu" za daljinski tv upravljač držim majčinu stranu, posjeo i rekao: ''Pogledaj ovo, svidjet će ti se! Ako ti se ne bude svidjelo, uzmi daljinski i gledaj filmove s majkom, ok?'' I svidjelo mi se, iako se uopće ne sjećam tko je igrao. Toliko mi se svidjelo da je kasnije promijenilo moj život.

Tijekom osamdesetih godina moja sjećanja su blijeda kada je u pitanju Barcelona, jer sam tada uglavnom podržavao omiljene momčadi mog oca, poput Manchester Uniteda, ili posebno Ajaxa. Znate kako je, kao klinac uvijek se ugledate na svog oca. Kakav otac takav sin. Ali onda su došle napete devedesete godine, vatreno u svakom aspektu (tada je došlo do rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Ne znam, možda su mi sve te grozote oko mene pomogle da još više cijenim ljepotu i sklad. A sve to našao sam na jednom vrlo neobičnom mjestu - mjestu zvanom Camp Nou.

To je bilo ono kako se kaže - ljubav na prvi pogled. Što me toliko privuklo kod Barcelone na prvi pogled? Pa, da vam kažem iskreno - sve zapravo. Ili - sve ono što sam uspijevao pojmiti kod tadašnje Barcelone.

Svidio mi se dres - kombinacija plave i crvene je uvijek bila moja omiljena. Svidio mi se grb - čak i danas mi je jedan od najljepših grbova na svijetu. Svidio mi se stadion, Camp Nou. Bio je tako velik, zvučao je i izgledao tako moćno u kombinaciji s navijačima Blaugrane. Svidio mi se travnjak, ili bolje rečeno - dimenzije igrališta - uvijek se činio tako velikim, a Barcelona se uvijek osjećala tako ugodno igrajući na njemu, kao da su bili jedini mogući gospodari tog terena. Svidjeli su mi se igrači, svi su se činili na neki način posebnima, ali svaki od njih je imao vlastitu ulogu, odnosno svrhu: Zubi je bio kapetan, Koeman je bio profesor, Hristo je bio 'divljak', Laudrup je bio umjetnik, Pep je bio vođa, Romario je bio bon vivan, Amor je bio ratnik...

I na kraju, najvažnije - obožavao sam način na koji igraju nogomet. I naglašavam - nisu me rezultati koje su postigli najviše impresionirali, već način na koji su ih ostvarivali. Stil. "Ispravan" način, drukčiji od svih ostalih. I znao sam da to ima veze sa onim mršavim i mudrim gospodinom na klupi. Sve što sam znao je da je on nekoć bio odličan nizozemski igrač. Moj otac je popunio praznine.

Od tada, Barcelona je bila i još uvijek je moja momčad. Moja strast. Crveno-plava ljubav. Ili kako kaže moj prijatelj, također istinski navijač Barcelone: crveno-plava zaraza. Zahvati vas, zavuče se ispod kože, i ne možete je se riješiti. A zapravo je se i ne želite riješiti. Vi u biti uživate u svakoj sekundi toga!

Vrijeme je prolazilo, a ja sam odrastao s Barçom, čitajući i učeći o njoj. Postupno je zaljubljenost postala ljubav, a strast privrženost. Svakodnevno živjevši kao i svi ostali ljudi, suočavajući se sa svakodnevnim obavezama, dužnostima i navikama, propustio sam onaj trenutak kada je Barça postala više od samo nogometnog kluba za mene.

Ta izvanredna skupina ljudi, namjerno ih ne nazivam igračima, su oni kojima bi se trebao zahvaliti za to. Vođeni izvanrednim ljudskim bićem na klupi - Josepom Guardiolom.

Danas, kada imam dovoljno godina da se oženim, imam vlastitu djecu, zarađujem vlastiti novac, imam vlastiti život - ti ljudi koji danas nose dres Barcelone me čine da vjerujem da mi ne bi uopće smetalo kad bi moja djeca bila poput njih. I pritom ne mislim na njihove nogometne sposobnosti, već na njihove ljudske kvalitete. Iskreno se nadam da je Pepova momčad potpuno svjesna toga. Za sada - definitivno jesu. Stoga, nadam se da ću svoju djecu odgajati s ljubavlju prema plavoj i crvenoj boji, ne samo stoga što igraju odličan nogomet i pobjeđuju, već zbog načina na koji to čine. Na terenu ali i izvan njega. Hrabro i plemenito u umu ali i u srcu.

Uostalom, u međuvremenu je i moj otac postao navijač Barcelone. Kakav sin takav i otac.