KOLUMNA: Barcelona - Uspavana ljepotica

Zadnje dvije utakmice Barcelone su umjesto punog plijena i priče o rezultatskoj dominaciji donijele samo mnoštvo kritika sa jedne, te djelić briga sa druge strane. Dva boda, uz četiri primljena gola ne zvuče baš ohrabrujuće za početak tekuće sezone.

Smatram da je najteže pisati kad se ima puno toga za reći. A nakon dva krajnje iznenađujuća rezultata, glava svakog istinskog fana Barcelone postaje sklonište razuzdanih misli i pitanja. Postoji li, doista, krivac za dosadašnji učinak ili je sve to neizbježno iskušenje na putu do vrha? U nastavku teksta moći ćete pročitati tri, po meni, najvažnija segmenta sinoćnje utakmice protiv Milana.

Brzi pogodak

Alexandre Pato od sinoć ima dva rođendana. Pobogu, ja ne mogu za 30 sekundi ni kopačke obući, a on je uspio da zabije gol Barceloni!? I dok su Busquets i Mascherano još uvijek molili Svevišnjeg da sve prođe u najboljem redu, mladi Brazilac se prošetao između njih, te im nagovijestio da je noćas on Njegov miljenik. Ovaj rani gol je Barceloni, dakako, donio lošeg, ali i dobrog. Natjerao ih je da ganjaju rezultat i ozbiljno počnu igrati onako kako su i navikli. Nakon toga su se prilike za Katalonce počele redati kao na traci, a gol je bio samo pitanje vremena. Neki se pitaju kako bi sve izgledalo da je koncentracija odbrane bila na nivou od početka. Razumijem ih, ali iskreno – ja ne znam koga da krivim, jer se sve desilo tako brzo i neočekivano; uvjeren sam da kad bi se Milanu dalo još 100 puta da „izvedu centar“ – ne bi postigli taj pogodak. To se jednostavno dogodi u trenutku kada postoji najmanja mogućnost da se dogodi. Kako god, možemo biti sretni što je gol pao tako rano, jer da su ga Italijani utrpali, recimo, krajem prvog poluvremena, ko zna da li bi crveno-plavi smogli snage za preokret. Srećko Katanec bi znao reći da svako ima jednake šanse jer svaka utakmica kreće istim rezultatom, ali čini se da je Barcelona svoju sinoćnju praktički počela iz minusa.

Postavka igre

Nakon neočekivanog remija protiv Sociedada, Pep Guardiola je primio dosta kritika na račun formacije, odnosno pretjeranog eksperimentisanja. No, danas je izveo najjaču postavu sa kojom raspolaže, s tim što su neki od prve minute očekivali povratak Carlesa Puyola. Ali kako kapiten očito nije bio spreman, njegovo mjesto u odbrani je ponovo zauzeo Sergio Busquets. Početni hendikep. Sergio pod hitno mora na svoju prirodnu poziciju, jer upravljanje odbranom mu je ravno Homerovom upravljanju nuklerne elektrane. Da se razumijemo, ni Mascherano nije bio bajan, ali je barem položio prvu i najvažniju lekciju odbrane – postavljanje. Kod prvog gola Sergio je možda previše srljao, a kod drugog je zajedno sa Abidalom dopustio da mu se niži Thiago Silva prišunja iza leđa, nadskoči ga i zakuca loptu u mrežu. No, ono što može da nas raduje je da Pedro i Villa polako „trljaju oči“, jer sam u zadnjih par utakmica od njih čuo samo glasno hrkanje. I taman kada sam pomislio da su prodali svoje nišanske sprave, uspjeli su da me razuvjere, pogotovo MaraVilla. Vrhunski potez nam je donio nelako stečeno vodstvo; šteta što ga je višak nonšalantnosti praktički anulirao. Ostatak ekipe je također bio relativno dobar, ako se izuzme taj stav već dobijene utakmice prije sudskog zvižduka. Xavi i Iniesta su ponovo dobro kombinirali (šteta za Andresovu povredu), Messi je opet stvarao prilike i iznuđivao prekršaje, Alves se pravovremeno priključivao napadu, Abidal bio čvrst i agresivan, Keita pametan i trkački raspoložen...

Sudačka nadoknada

Koje vrijeme je vrijeme za psovanje? Pa, svima je jasno – sudačko vrijeme. Ovo posebno vrijedi za kladioničare. No, otkako pratim Barcelonu, mogu reći da zaista primaju malo pogodaka u sudačkoj nadoknadi. To je djelimično stvar mentaliteta i načina igre, ali nekada i sreće, mora se priznati. Gledajući reprizu Villinog gola, u svojoj glavi sam pronašao i otvorio malu sveščicu na čijim koricama piše „Liga Prvaka“ i pribilježio 3 boda. Većina je vjerovatno strahovala kada je Seedorf namjestio loptu blizu korner zastavice, ali ja sam bio uvjeren da će to kao posljedica umora biti neki traljavi centaršut koji će završiti na glavi Sergija Busquetsa ili u rukama Victora Valdesa. Dalje sve znate; Thiago Silva me natjerao da ponovo potražim svoju svesku, ali i da preispitam sebe šta bi moglo biti u glavama Katalonaca u vjerovatno najvažnijem trenutku utakmice. Ali ne ... oni nisu mogli izdržati zadnji pritisak i kapitulirali su. Neka su, nije kraj svijeta. Ali, zašto ponovo tako opušteno i nezainteresovano? „Por que“, rekao bi neki razočarani glas. Taj odgovor vjerovatno ne znaju ni oni, ali se nadam da je to prolazna faza, i da su i dalje gladni titula kao prošle godine, jer samo tako, sa ogromnom količinom i zalihama motivacije, mogu do vrha.

Još mnogo toga bi se moglo pisati u vezi sinoćnje utakmice, ali porazno je što riječima ne mogu vratiti vrijeme i crveno-plavim dati šansu da sve poprave. Ono što svi zajedno moramo je okrenuti se prema naprijed i očekivati da Pep Guardiola probudi Barcelonu iz kolijevke nogometa u kojoj je prerano zaspala. Čini se da su kratkotrajne pripreme uzele maha i da će trebati vremena da se sve kockice polako poslože. Iskreno se nadam da je zadnja kockica postavljena sinoć. Sljedeća utakmica je za tri dana protiv tradicionalno tvrde Osasune, ali ja očekujem visoku pobjedu i pogodak Messija. Kladionica mi je svjedok.