KOLUMNA: Nogometna ekstaza po MCCLXI. put

Kolumna, čudna riječ, uz malo dorade može postati „kod lumena“, ali isto tako i „polu-umna“. Ako niste znali, sinoć su igrali Real Madrid i Barcelona, nogometni klasik koji na brdovitom Balkanu nije svatko u prilici pogledati na TV-u, iako je 21. stoljeće, sramota! Ali, dovoljno je bilo poput Indijanca prisloniti uho na zemlju i za par trenutaka zemlja bi podrhtavala u ritmu koji dopire iz Madrida: tica-taca, tica taca... Barcelonina igra... Nogometna ekstaza...

U uvodu u utakmicu se dosta pričalo o slabim Barceloninim predstavama u gostima, s pravom, ali se i osporavala taktika 3-4-3 koja nema širinu, ali u to se neću dirati jer za to na ovim internetskim bespućima ima puno boljih od mene. S druge strane, Real je dominirao nad svojim protivnicima vrlo brzom i učinkovitom igrom. Činjenice, nema se tu što dodati. 

Prvo što sam tražio u našem sastavu je bio Puyol, iz dva razloga: jer statistički s njim rijetko gubimo što je direktno povezano i s tim da koordinira svima na terenu (čitaj: urla na sve). Kapetane i za ovu utakmicu ti skidam kapu. Pola posla riješeno. Za sve drugo tu je Master, ali ne card nego Iniesta, moj igrač utakmice sinoć, poigravao se s Realovcima kao s bijelim pudlicama.

Što se potvrdilo ili bar djelomično potvrdilo ovom utakmicom: 

•  Pa recimo da je Messi klasa više od „čovjeka za male utakmice“, C. Ronalda

•  Da Barcelona svojim „dosadnim“ dodavanjima gradi igru koja stvara razliku odnosno šanse i golove

•  Da se Mourinho još uvijek ne može nositi s Pepom (koji ima petlje, odnosno hrabrosti)

• Da je posjed bitan jer kad imaš loptu odnosno kad igraš, lakše je ostvariti preokret nakon negativnog rezultata

•  Da su derbiji utakmice na kojima ne utječe trenutna forma i na kojoj je zalaganje uvijek veće

• Da obje pobjede u međusobnim dvobojima mogu stvoriti čak 12 bodova razlike što često rješava prvenstva, iako ljudi više vole tezu da se prvenstva rješavaju kroz male utakmice 

Ono što je mene najviše dojmilo je da Barcelona, koja realno nije u najboljoj formi, dođe na Bernabeu i hladno dobije utakmicu, i to čini od kada je Pepa sa 6-2 pa 2-0 i lani sa 1-1, 2-0 i sada 3-1, četiri pobjede u pet zadnjih utakmica na Bernabeu. Znate li vi što je to!? Upravo to, nogometna ekstaza broj MCCLXI. Još je s druge strane Mourinho, kojega baš ne simpatiziram, ali čovjek ima rezultat i dovoljno je dugo u Madridu da stvari posloži. Zato ću opet ponoviti kao crveno-plava papiga: ovo je najbolja nogometna momčad ikada! Kao navijač Barcelone sam možda subjektivan, ali ako zanemarimo neke nekonkurentne prepotopne nogometne godine ovakve rezultate i dominaciju po brojevima, ali i po prezentaciji u važnim utakmicama nema nitko, ni blizu. 

Nakon tri i po godine potpune dominacije Pep je još jednom uspio nadahnuti ovu izvanrednu skupinu momaka, prije svega ljudi, a potom i nogometaša. Nemam riječi. 

Na koncu, Barcelona se (iako s utakmicom više) vratila na vrh Primere, zasluženom i čistom pobjedom, što može samo značiti povratak na savršen poredak stvari u jutru pisca ove kolumne: pranje zubiju crveno-plavom pastom, brisanje lica ručnikom s Barçinim grbom, zviždukanje Barcelonine himne do dućana, mazanje masla i đema na kruh u katalonskim prugama i naravno maštanje: vidite, po godinama najbliži su mi Pinto, Puyol i Xavi, znači da bi za četrdeset, pedeset godina imao dobre šanse zaigrati za njih gore na nebu, barem malo dok ne dođe Messi s ovim mulcima i ne preimenuje raj u La Masia. 

Barcelonisti uživajte, imate zašto!