KOLUMNA: Josep Guardiola - Don Quijote modernog nogometa

Svi, ali baš svi su nagovještali pobjedu, ne Reala, već Mourinha, i konačno - „shift in power“. Čitao sam bezbrojne najave i analize ovog derbija, i ponavljam, bez obzira radilo se o engleskim, španjolskim, talijanskim ili francuskim analitičarima, bili su jednoglasni - Real pobjeđuje.

Ono što me zapravo najviše bolo u oči je to da se utakmica najavljivala tako da se uvjerljivo najviše prostora posvetilo Joseu Mourinhu, osjetno manje Realu, pa još manje Barçi, dok se Guardiolu uglavnom spominjalo kao „statističku činjenicu“, nikako kao aktivnog protagonista. Čovjeka koji u 11 utakmica protiv Reala nije izgubio, a od toga je 7 puta pobijedio! Pravo im budi.

GUARDIOLA NIJE BITAN?!

Ne smatram grijehom to što je velika većina neutralnih medija prognozirala pobjedu Blancosa. Naime, Real je bio u strašnom naletu od 15 pobjeda zaredom, silno su gladni, što trofeja, što pobjeda protiv Barcelone, igraju kući pred prepunim Bernabeuom, čitavu filozofiju igre su slagali baš za ovu utakmicu. I konačno, pa pobogu, Real ima Mourinha. I to će biti njegova večer. Ma 100 posto!

Dok, s druge strane, Barça nije izgledala ni blizu uvjerljivo na gostujućim terenima, forma nije na samom vrhu, bilo je mnogo ozljeda, spočitavao se i fizički a ponajviše mentalni umor, zasićenost.

Ono što smatram velikim, neoprostivim grijehom velike većine raznih najava i analiza pred utakmicu, a na žalost, i poslije utakmice - je to što su svi Guardiolu smatrali tek običnim statistom koji nema što reći u ovom dvoboju. Čovjeka koji u izravnim dvobojima s Mourinhom ima 5 (sada 6) pobjeda, a samo 1 poraz uz 5 remija koji su većinom išli na ruku Barceloni. Kakva greška! A derbi je dobio baš Josep Guardiola.

Istina je da Barça ne igra dobro u gostima, istina je da nisu na samom vrhuncu forme, istina je da je bilo i puno ozljeda. Istina je i da ekipa biva pomalo i umorna, a istina je i da su već osvojili sve što se osvojiti da. Više puta. I s takvom ekipom El Filosofo je ponovo očitao lekciju Realu i Mourinhu. Baš tako - očitao im lekciju.  Jer je do pobjede morao doći usprkos svim manjkavostima kojih je u Barçinoj igri bilo: ''Odavno nismo izgubili toliko lopti a da nismo ni bili pritisnuti'', rekao je Josep Guardiola.

„MALI“ REAL

Barcelona iz sinoćnje utakmice nije na više od nekih 70 posto svojih mogućnosti, dok je Real vrlo blizu maksimuma. Zaključak se nameće sam od sebe. Ono što Realovu strategu uvijek preostaje je traženje novih rješenja, drukčijih modusa igre. Što je, naravno, uvijek puno lakše reći nego uraditi.

Mourinho je vrhunski nogometni stručnjak, u to nema sumnje. Pogotovo ako ćete kao jedini kriterij uzeti broj trofeja. Srećom, pa nije sve u trofejima, posebno za nas, koji neovisno o klupskoj pripadnosti, više od svega uživamo u čistoj, nerazrjeđenoj igri. Igri onakvoj kakva bi trebala biti, igri s trgova i ulica, igri mašte i vica, nadmudrivanja s protivnikom. ''Mourinho nije trener, on je lovac na trofeje'', rekao je Cesar Luis Menotti.

I kroz Chelsea i kroz Inter Mourinho forsira vrlo, vrlo sličan način igre. Igra re-akcije. On je onaj koji vječno čeka vašu reakciju da bi nešto poduzeo. On je onaj koji preuzima minimum rizika, a zapravo ga želi u potpunosti izbjeći kada god to može. Nikad nije proaktivan.

Taj trofejni trener je nekad nogometno glamurozni i seksi Real pretvorio u kontrašku ekipu. „Malu“ ekipu. Koja poslije utakmice žali zbog jedne ili dvije prilike, jer - „tko zna kako bi bilo da je bilo ovako ili onako...“ To ne priliči jednom Realu.

PEP - ILI BILO TKO?

Ali mnogo govori o Barceloni. Zapravo mnogo govori o izvan Katalonije premalo opjevanom heroju današnjeg nogometa - Josepu Guardioli. Koliko ste samo puta čuli kako je njegova zasluga za briljantne igre ove ekipe - minimalna. Veličalo se Barçinu školu nogometa (s pravom!) a sve s namjerom da se potpuno minorizira uloga tihog čovjeka iz Santpedora. Pa se redovito spominjalo Rijkaardovu Barçu kao argument da s ovom ekipom može uspjeti svatko.

Naravno, nije popularno prisjetiti se zadnje sezone Rijkaardove ere kad je Barcelona uz čitav kostur ove ekipe još imala i Deca i Ronaldinha i Marqueza i Eto'oa... pa je na Bernabeuu potučena do nogu (4:1) i pripremila pasillo Realu uz bodovni zaostatak od minus 15-ak. Totalni raspad sistema. Nakon sezone u kojoj je osvojila ligu i Ligu prvaka u dvije iduće sezone Barça nije osvojila ništa.

A ova, Pepova Barca? Lakše je nabrojiti što nisu osvojili nego ono što jesu u ove 3 i pol sezone. Razlika je ogromna. Baš kao i Guardiolina uloga. I one Barcelonine postave koje se svrstavaju među najbolje su kroz povijest nerijetko gubile na Bernabeuu. A Guardiolina Barça ima 8 pobjeda i 4 remija s Realom i tek 1 izgubljen trofej. Nikako se ne bih složio da bi ovo mogao bilo koji drugi respektabilni europski trener.

BARÇIN SVETI GRAL

Ono što posebno fascinira kod Guardiole je neizbježna potreba za konstantnim napredovanjem i usavršavanjem. Barçin stil igre je uvijek isti, ali varijanti sistema ima mnogo. I upravo to je ono što daje, naravno, uz trofeje, najveću „specifičnu težinu“ treneru Blaugrane. ''Radije ću da i izgubimo loptu pokušavajući organizirati napad od svog gola, nego mijenjati naš stil igre'', kaže Josep Guardiola.

''Naš stil igre je nepromjenjiv. S njim umiremo, s njim trijumfiramo'', mišljenja je Xavi Hernandez. Što ne znači da Barça uvijek primjenjuje istu postavku  na terenu. Nikako. Promjena je u odnosu na klasičnih Barceloninih 4-3-3 bilo dosta: i Alves na beku s ulogom krila, i jedini napadač Messi kao lažni 9, i varijanta organizacije napada pod protivničkim presingom na zadnju liniju, i lažni 9 i lažni 10, a bez klasične špice... a neke su uistinu, poput usamljene lažne devetke u napadu, bile revolucionarne, i još jesu. Jer još nitko nije našao rješenje za njih.

A Pep ide dalje, pa od ove sezone ustrajava na kontinuiranom uvježbavanju nove formacije: 3-4-3, ili bolje rečeno: 3-3-4. Treba shvatiti da ovih 3-4-3 s veznom linijom u obliku romba, kao prvo - predstavljaju nešto posebno za Barcelonu, a kao drugo - su izuzetna rijetkost u modernom nogometu zbog toga što ih se smatra izuzetno zahtjevnima i teškima za igru. Zadnja ekipa koja je to uspješno prakticirala i dominirala je Van Gaalov Ajax devedesetih.

Međutim, da se vratim na značaj ove formacije za Barçu. Još od vremena Cruyffova Dream Teama ova se postavka u Barceloni smatra svojevrsnim svetim gralom njihova nogometa, nedodirljivim idealom. Zapravo, simbolom, ili još bolje - dokazom superiornosti, nadmoći. I to, ma kako vam to čudno zvučalo, bez obzira na protivnika, pa čak i rezultat. 

Samom pobjedom se u Barceloni smatra ovladavanje tim sistemom igre na pravi način, kao nekom vrlo posebnom vještinom. Smisao je, baš kako i priliči Pepovu nadimku (El Filosofo), samousavršavanje, težnja savršenstvu.  A one pobjede na terenu, kontra živih protivnika - će doći potom. Same od sebe.

Guardiola je otišao još jedan korak dalje, pa je i ovaj, sam od sebe izuzetno složen sistem igre odlučio dodatno modificirati raznim varijantama, među kojima se ističe upravo ova odigrana na Bernabeuu sinoć - igra s dvije lažne devetke, ili još preciznije - s lažnim 9 (Messi) i lažnim 10 (Cesc).

TOTAALVOETBAL

Mnogo sam utakmica u životu „snimao“ i analizirao, ali nikad, baš nikad nisam gledao utakmicu (i to utakmicu od takvog značaja!) tijekom koje je više igrača igralo na više različitih pozicija. Svaki igrač Barcelone je u subotu igrao tijekom utakmice na barem dvije pozicije, barem. Maksimalna fluidnost igre, kontinuirane izmjene mjesta - totalni nogomet. Bogatstvo i ispunjenost igre. Nogomet mozga, a ne snage. Stila a ne sile.

Protivniku se strahovito teško postaviti kontra ovakve igre na odgovarajući način. Naprosto je vrlo teško uočiti odgovarajuće uzorke igre, pa stoga i parirati im. Pep Guardiola je, uza sve počasti Alexisu, Busquetsu (briljantan a s najtežim zadacima u igri!), Messiju, Iniesti, najzaslužniji za  pobjedu u ovom El Clasicu. Jer, imajte na umu, ovih 3-4-3 još uvijek ne funkcioniraju ni blizu kako bi mogli, a Barça je svejedno, i još usprkos svim gore navedenim poteškoćama, uspjela ne samo pobijediti, već i dominirati na Santiago Bernabeuu.

Za to je potrebna i nevjerojatna mentalna snaga koju genijalni igrači Blaugrane uporno pokazuju i to ponajprije u najbitnijim utakmicama sezone. U Guardiolinoj eri, postoji samo jedna utakmica takve reputacije u kojoj Barça nije odgovorila standardima koje sama postavlja - Inter u Milanu, iako se i tu može naći uvjerljivo opravdanje (vulkan, gol iz zaleđa).

A sad prevrtite film u glavi unatrag do dolaska Guardiole na čelo kluba i zastanite na svim ostalim bitnim utakmicama za osvajanje Primere i Liga prvaka. Kakva sjećanja naviru? Budimo zahvalni za Josepa Guardiolu - don Quijotea modernog nogometa, u vječnoj potrazi za savršenstvom.